Povijest yoge

Yoga je umirenje obrtaja svijesti, opisuje mudrac Patanjali u svojem tekstu yoga-sutri, koji je postao temeljem discipline yoge. Premda Patanjalijev tekst potječe vjerojatno iz 2. st. pr. Kr.- 2.st. , nije moguće sa sigurnošću reći koliko je staro učenje i praksa yoge.

Neki smatraju da se yoga prakticirala još u drevnoj indsko-dolinskoj civilizaciji koja je cvjetala u 2. tisućljeću pr. Kr., a od koje su nam preostali ostaci gradova kao što su Mohenjo-Daro i Harrapa. Tu pretpostavku temelje na pečatnjaku koji prikazuje čovjeka u sjedećem položaju, nalik yogiju u meditaciji. Nažalost, taj je veoma krhki dokaz za sada jedino svjedočanstvo o nekoj vrsti yogiske prakse u toj civilizaciji. To se razdoblje može nazvati pretpovijesnim razdobljem yoge.

Vedska civilizacija, koja se širi na područje indijskog potkontinenta nakon raspada indsko-dolinske civilizacije s kraja 2. tisučljeća pa sve do Buddhinog doba 6. stoljeća pr. Kr., ostavila nam je mnoštvo raznolikih tekstova i svjetonazora od kojih su neki preoblikovani i uklopljeni u novonastali hinduistički svjetonazor, a neki prepušteni zaboravu ili indološkom proučavanju.

U mlađem sloju tekstova, Upanišadima, nalaze se klice onoga što možemo polako nazvati svjetonazorom yoge. Mudraci potajno savjetuju svoje učenike neka obave unutrašnju žrtvu, neka svjetovna iskustva podrede doživljaju atmana i urone se na taj način u sveprisutni brahman. Tekstovi s klicom onoga što će kasnije prerasti u stablo yoge, a oblikovani su unutar vedskoga kanona, možemo reći da pripadaju u vedsko razdoblje yoge.

Iako stoji izvan kanona klasične yoge, Buddhin nauk također, nastao na tragu duhovnih kretanja na indijskom potkontinentu i šire, predstavlja značajan iskorak prema širokom prihvaćanju puta koncentracije, unutrašnjeg mira i postignuća Nirvane. Njegove su metode zasigurno imale mnogo utjecaja i na uspostavljivanje načela i prakse yoge, kakvu je opisao Patanjali. 

Međutim, Yoga kao svjetonazor koji se doista promeće u disciplinu sa očuvanim kanonom predaje počinje s Patanjalijevom yoga-sutrom , negdje s kraja 1. tisučljeća pr.Kr. Iz toga razdoblja potječu i veliki epovi Mahabharata i Ramayana koji također u određenim tekstualnim slojevima podastiru filozofiju yoge i svjedoče o raznolikim yogiskim praksama.Taj se sloj naziva klasičnim razdobljem yoge.

Sredinom prvoga tisučljeća poslije Krista javlja se niz škola i sljedbi čija učenja izrazito naglašuju profinjenje tjelesnih aspekata ljudskog bića za ostvarivanje duhovnih i materijalnih postignuća, siddhija. Iz toga, post-klasičnog razdoblja potječu i neki glavni tekstualni priručnici o yogi kao što je Hatha yoga pradipika od Svatmarame ili Gorakšašataka od čuvenog siddhe Gorakše. 

S kraja 19. stoljeća u Indiji se pojavljuju mnogi domaći reformatori tradicionalnih učenja, kao što su Aurobindo ili Vivekanada, ali i zapadnjaci koji su zapanjeni bogatstvom drevne riznice yogiskih znanja.

U 20. stoljeću globalizacija i protok informacija s jedne strane i jednostavnost, univerzalnost, učinkovitost i prilagodljivost učenja učinili su yogu općepoznatom i uglednom disciplinom koja se bavi utvrđivanjem čovjekova tjelesnoga i duševnoga zdravlja i dugovječnosti, ali i ostvarivanjem samospoznaje.